Pismo Bogoljuba J. Karića, predsednika PSS-BK privrednicima povodom osnivanja Kluba privrednika PSS-BK

Poštovani prijatelji,

Od samog osnivanja Pokreta aktivno smo radili na uspostavljanju najrazličitijih formi privrednog povezivanja svih koji su ispoljili želju da s nama sarađuju. To je bilo dobro i to je dalo rezultate, ali ne i razloga za samozadovoljstvo. Da budem iskren, mi tim rezulatima nismo sasvim zadovoljni. Ako hoćemo napred, onda moramo više, bolje, ambicioznije. Moramo neumorno raditi na stvaranju i širenju mreže naših privrednika i iznalaziti nove forme animacije, ubrzanja međusobne komunikacije, informisanja i poslovanja.

Od ovakvih skupova očekujem da učvrste Pokret iznutra i otvore ga za sve one koji dele poslovne i političke poglede slične našim.

Zašto su ovakvi skupovi važni, šta je njihov dugoročni cilj?

Od osnivanja Pokreta „Snaga Srbije“ borimo se da afirmišemo jedan potpuno nov profil političara i promenimo nasleđeno, prevaziđeno shvatanje bavljenja politikom i uloge politike u društvu.

Zato se trudimo da u politku uvedemo što više dokazano uspešnih privrednika, naučnika, delatnika svih struka; ljude kojima je politka drugo zanimanje, nadgradnja osnovne profesije, kruna stečenog znanja i iskustva.

Neprirodno je da nam državu predvode ljudi bez struke, iskustva i merljivih postignuća. Ni jedna ozbiljna zemlja neće državno kormilo poveriti takvim ljudima. Samo u Srbiji – apatičnoj, dezorijentisanoj tranzicionim haosom – jedan diletant, amater, pripravnik – preko noći može da postane „ekspert“, ministar, državnik (uzgred i milioner).

Kao ozbiljni ljudi – ljudi iskusni, praktični, marljivi, uspešni u svojim profesijama – ne držimo mnogo do reči, nas interesuju rezultati. – Praznu priču, nerad i gubitaštvo prepuštamo „stručnijima“ od nas. Ali, državu i politiku nikad više nećemo prepustiti praznorečivim demagozima, bleferima i šarlatanima. Davno je i s pravom rečeno da je politika isuviše ozbiljna stvar da bi se prepustila političarima. Zato je važno da ličnim primerom pokažemo da samo uspešan privrednik može biti uspešan političar, da samo uspešni privrednici mogu stvoriti kritičnu političku snagu neophodnu za spas Srbije.

Nije na odmet da se podsetimo razloga koji su nas politički ujedinili.

Pokret „Snaga Srbije“ je nastao iz revolta, kao politički odgovor na nebrigu ili nesposobnost naših vladajućih elita da iskoriste ogromne unutrašnje potencijale finansiranja, zapošljavanja i privrednog oporavka zemlje. Pokazali smo im gde su ti neiskorišćeni potencijali i dokazali da se oni skromnim investicijama – mogu ostvariti.

Neka od temeljnih načela Pokreta u raznim prilikama sam na jednostavan i narodski način kazivao i dokazivao: da je ekonomija najveća politika, da biznis gradi mostove koje politika razgrađuju, da nema većeg patriotizma od stvaranja novih preduzeća, novih radnih mesta i uspešnog poslovanja, da se država brani pameću a ne oružjem.

Kad sam govorio da su naše njive „najveća srpska fabrika bez krova“; da svaka napuštena hala, svaka kuća, može postati porodično preduzeće u kom će biti dovoljno posla za celu porodicu, ne za jednu nego za tri njene generacije; da država mora razraditi nacionalnu strategiju za omasovljavanje malog privatnog preduzetništva, koja podrazumeva snažnu kreditnu, poresku, administrativnu i savetodavnu podršku – govorili su da je to populizam. – Takozvani „nacionalni investicioni plan“ nije ništa drugo do žalostan surogat onog što smo predlagali da se učini.

Kad sam kritikovao nekontrolisani liberalizam (naročito uvoza), mafijašku privatizaciju i rasprodaju nacionalnog bogatstva, tvrdeći da takva ekonomska politika ne vodi Srbiju u evropske integracije nego u unutrašnju deizintegraciju i uništenje njene, inače, slabašane privrede, govorili su da se zalažem za izolacionizam. – Dezintegracija Srbije je u punom jeku, a kraj joj se ne vidi.

Kad sam govorio o neophodnosti decentralizacije, regionalizacije, razvoja lokalne samouprave, svakako da nisam imao u vidu feudalno-partijsko rasparčavanje i pljačku, već modernu reformu jednog preživelog modela državne uprave, koja će doprineti demokratizaciji društva, smanjenju administracije, pravičnijoj raspodeli društvenog bogatstva… Napadali su me da sam izdajnik, špijun, albanski lobista… – Kako su branili celovitost Srbije vidimo, ona danas puca po svim šavovima.

Kad sam upozoravao poletne reformske likvidatore srpskih banaka da ni jedna odgovorna država svoj bankarski sektor ne prepušta potpuno stranim bankama, kad sam upozoravao da grehe jednog režima ne iskaljuju na bankama s međunarodnim ugledom i velikim iskustvom, odgovorili su da sve što je trulo mora biti likvidirano.

Za godinu dana likvidirali su oko 40 srpskih banaka, od kojih su bar četiri bile solidne banke – po najstrožim evropskim merilima.

Približno isti broj stranih banaka preuzeo je „upražnjeno“ finansijsko tržište i danas njime potpuno gospodari.

Nije to bilo nikakva ostrašćena odmazda nad režimskim bankama. Bilo je to hladnokrvno planirano masovno ubistvo iz interesa. Sprovela ga je u delo grupa „evroreformskih“ ministara – bivših ili sadašnjih službenika (i akcionara) istih tih banaka koje su instalirali u Srbiju – pod komandom čoveka koji osam godina drži ključeve državne kase Srbije.

Za račun svojih stranih poslodavaca, Srbiji su trajno presekli sve alternative, osim puta koji se trasira ne u Beogradu, već u nekim od prestonica zemalja koje su je koliko juče bombarodavale, a danas – kao parčad torte – odsecaju komade njene teritorije. Za svoj lični račun uzimaju procenat od harača koji plaćaju građani i privreda Srbije.

Srbija je žrtva lihvarske internacionale: srpska privreda i srpski građani njihovi su taoci i ratni plen: kupujemo najskuplje kredite u Evropi, dobijamo najniže kamate na štednju. Nastavlja se pljačka koja se suštinski ne razlikuje od pljačke devizne štednje iz vremena hiperinflacije.

Upozoravao sam šta nam rade i šta će da nam urade. Građani su me čuli i razumeli, a političari? Nijedan! – Bogoljub, navodno, brani lične interese. Okomio se po njima zato što su mu uništili „Astra banku“.

Ovih dana, kad se tresu najmoćnije ekonomije sveta, kad se finansijski džinovi jedan za drugim ruše kao domine, a stotine hiljada ljudi ostaje bez posla, štednih uloga, penzija… kad svet ulazi u krizu čije razmere još ne možemo sagledati – očiglednija nego ikad je opasnost kojoj smo se izložili prepuštanjem bankarskog tržišta strancima.

Možemo li makar danas u Srbiji čuti ijedan kritičan glas? Budi li se kritička svest, ili bolje reći savest našeg političkog establišmenta, makar i sa zakašnjenjem? Da li se iko javno zabrinuo što smo ušli u tako potpunu zavisnost od institucija nad kojima nemamo nikakvu kontrlu? Niko, ama baš niko! Kako je to moguće, kako razumeti ovo jednoglasno ćutanje, ovu jedinstvenu svepartijsku slogu u zataškavanju zločina?

Na planeti Srbiji ništa novo. Parlament više od mesec dana dangubi oko usvojanja dnevenog reda i, koliko vidim, svi se dobro zabavljaju.

Guverner „umiruje“ građanstvo – da „država garantuje isplatu depozita do tri hiljade evra“. A ostatak, u čijim džepovima će završiti ostatak? I on se, izgleda, zabavlja.

Ponovo ih upozoravam: vratiće sve pare koje su u proteklih osam godina pokrali. Znaju se imena, znaju se cifre, zna se način na koji je rađeno. Znaće i sudovi da im odmere zasluženu kaznu. Ako računaju da će unedogled moći da igraju igru „sad ga ima, sad ga nema“, kao u slučaju zagubljenih kiparskih četri milijardi maraka, grdno se varaju.

Najvažnije srpsko pitanje

Na našu konstruktivnu kritiku srpska politička elita je odgovorila ignorancijom, ćutanjem. Ali, zalud „eksperti“ guraju glavu u pesak. Pitanje koje je pokrenuo PSS najvažnije je pitanje koje se Srbiji ultimativno nameće.

To pitanje glasi: Šta je to što Srbija može da učini za sebe, oslanjajući se, pre svega, na sopstvenu pamet, znanje, rad i neiskorišćeno bogatstvo? – Šta je to što možemo da učinimo danas, odmah, ne čekajući da nam godine prolaze uzalud, u dugom redu za „članstvo“, ne čekajući da nam udele iz nekog „pristupnog fonda“, ne čekajući da „ispunimo sve uslove“ (nikad nam nisu dostavili konačan spisak uslova)? – Šta je to čime sami možemo da obogatimo i sebe i region kome pripadamo?

Od brojnih uslovljavanja koja se Srbiji svakodnevno plasiraju, mi iz PSS-a najviše poštujemo ona koja se tiču „evropskih standarda“ – zato što su neophodna nama samima, bez njih, nezavisno od članstva, ne možemo: evropsko zakonodavstvo, evropski standardi u sindikalnom, zdravstvenom, socijalnom i penzionom osiguranju, školstvu, kontroli kvaliteta proizvoda, zaštita životne sredine itd. – Smatramo očiglednom istinom da su „evropski standardi“ u navedenim oblastima visoka civilizacijska postignuća i da Srbija u tom pogledu ne treba da izmišlja „toplu vodu“. Srbija se umorila od eksperimenata i „originalnih rešenja“. Nudi nam se sve što je potrebno jednoj modernoj državi da ekonomski uspešno funkcioniše – i mi to treba hitno da prihvatimo i primenimo. Nikad se u biznisu nisam stideo da „prekopiram“ sve ono što bih video negde u svetu da dobro funkcioniše. Mi, Karići, ništa nismo „izmišljali“, samo smo kreativno primenjivali ono što se u rukovođenju, organizaciji rada i tehnologiji pokazalo kao najmodernije i najproduktivnije. Tako misleći i radeći, stvorili smo najvredniju srpsku kompaniju koju su neki drugi prodali po ceni približno jednakoj ceni koju su dobili prodajom oko 2.000 preduzeća.

To su za nas iz PSS-a osnovna politička, ekonomska i životna pitanja, suštinski izazov pred kojim se Srbija nalazi. Od sposobnosti da odgovorimo na ova pitanja, zavisi da li ćemo – i kao država i kao narod – opstati ili nestati.

Gde je Srbija danas

Žalosno je što naše političke elite, iz generacije u generaciju, ponavljaju jednu te istu političku grešku.

Zemlje Zapada su u industrijsku revoluciju ušle pre dva veka, dok je Srbije još grcala u orijentalnom ropstvu. Industrijalizacija je stvorila i kapitalazam i demokrataju, i fantastičan ekonomski rast, i globalne integracije u koje su uključne i brojne, do juče gvozdenom zavesom izolovane istočne zemlje.

Istorijsko kašnjenje Srbija nikad nije uspela da nadoknadi. Tek delimično industrijalizovana, Srbija je bila i ostala, pre svega, zemlja poljoprivrede, zanatstva, trgovine, malih i srednjih industrijskih preduzeća. Na sreću, to nije nikakva tragedija – njene tradicionalne privredne grane, ujedno su i njeni najžilaviji resursi koji su preživeli sve krize i opstali.

Naivna vera da je moguće preskočiti vekove i ući u budućnost pre ostalih bila je još jedna krupna istorijska greška. Danas znamo da socijalizam nije izdržao proveru prakse; nije uspeo da stvori ekonomski efikasnu privredu; uspevali smo da ga održavamo u životu samo dok su naši zapadni sponzori imali političkog interesa da nas finansiraju, i propali čim je taj inters nestao.

Na žalost, mi i kapitalizam danas uvodimo na sličan način. Tako se jedna krupna istorijska greška ponavlja. Mi ponovo nemilice zadužujemo zemlju „povoljnim stranim kreditima“, i što je još gore, kroz privatizaciju mi budzašto i nepovratno rasprodajemo nacionalno bogatstvo. To su ujedno glavni izvori prihoda naše države – njima finansira svoje luksuzne potrebe i kupuje socijalni mir (ne zadugo, jer svi ovi izvori presušuju), to je „politička filozofija“ koja je našu zemlju dovela u dužničko ropstvo, a u budućnosti će je dovesti i do gubitka suvereniteta. Ako je gubitak Kosova posledica volje moćnih, gubitak „ostatka“ Srbije biće posledica ovakve ekonomije i ovakve pameti.

To je situacija u kojoj se Srbija danas nalazi. To je očigledna činjenica koja bode oči, a koju nekim čudom – ni jedna parlamentarna stranka Srbije ne uviđa. To je razlog zašto je Srbiji neophodan PSS. To je razlog zašto je naše osnovno opredeljenje jačanje domaćeg privrednog sektora. To je razlog zašto su nam potrebni politačari novog kova.

To je razlog zašto tu tešku ulogu baš vi morate da preuzmete na sebe.