Karić nije zadovoljan milostinjom

0
2343

mirko-stamenkovicU jednom od poslednjih brojeva, „Vreme“ je objavilo teksu pod naslovom „Bogoljub po drugi put među Srbima“. Autor je, po mom mišljenju, „pobegao“ od aktulenih činjenica.. Vraća se u istorijat progona Bogoljuba Karića i podlegao je atmosferi progona, nametanja lažnih optužbi, a pogotovo pokušaja da se iza „afere Bogoljub“, prikriju prave „hijene tranzicione demokratije“, koje su glodali ostatke Srbije posle neviđenih sankcija i NATO agresije.

I, bojim se, da je i nehotice, prateći ono što je pisano, a napisano je 87.000 negativnih i sramotnih tekstova lišenih istine i logike, izgubio iz vida da Bogoljub Karić, ni u vreme soijalističke društvene svojine, ni „tarnzicione demokratije“, nikda nije uživao bilo kakve benefite.

Niti je išta privatizovao, niti učestvovao u bilo kavom sankcijskom kriminalu, a najmanje u istinskom „udruženom kriminalu“ uništavanja društvene imovine, jer je već bio bogat, ali i smeli graditelj novih poslovnih i društvenih odnosa, jer dok je on otvarao privatnu banku, osiguranje, privatnu televiziju, Univerzitet, na kraju i prvu mobilnu telefoniju u jugoistočnoj Evropi, dr Vojislav Košunica, kao predsednik države, a zatim predsednik Vlade, svojom voljom ili kao „zarobljenik onih koji su ga doveli na vlast“ postaje sinonim uništavanja onog što je u Srbiji funkcionisalo i davalo produkte uprkos i sankcija, i bombama „obogaćenog uranijuma“ iz NATO arsenala.

vreme

Zapravo, kada Bogoljub Karić nije pristao na sramotno navodno dobrovoljno poklanjanje imovine, Koštunicine interventne brigade su redom upadale u Banku, Televiziju i Mobtel, ne hajajući ni za sudske, ni za reakcije javnosri, a tada je napravljen i spisak oko 30 ljudi koje treba „ naučiti pameti“ u zatvorima ili pritvorima, pri čemu je važilo i pravilo da čovek može da bude u njima i četiri godine bez saslušanja!

Namera mi je krajnje profesionalna. Želim u ovom tekstu da ukažem na činjenice da je vaš autor s pravom prognozira da če se se uskoro „Bogoljub po drugi put /naći/ među Srbima“, jer za 11 godina sud nije uspeo da mu dokaže krivicu, osim kleveta, pa sam samim tim u na pravom putu.

Njegova legitimacija uspešnog čoveka su 5 miliona kvadrata poslovnog i stambenog prosotra širom nekadašnjeg Sovjetskog saveza u vrednosti nekih 15 milijaradi dolara.

Dočekivali smo i dočekujemo strane investitore koji nam podižu uslužne fabrike, tekstlne ili auto industrije, koje zapošljavaju po hiljadu ili dve radnika, u koje i mi ulažemo „ Dinkićev izum“ državne partcipacije po nekoliko hiljada evra po zaposlenim, a niko da se osmeli i kaže – Bogoljube dokaži se sa svojim „Tesla gradom“ i dva miliona kvadrata površine zidanog prosotra bez državne pomoći i evo ti takođe ruglo Beograda preko puta „Beograda na vodi“, na drugoj obali Save.

Uostalom, nije je li stvorena medijska atmosfera da je i premijer Vučić, ne tako davno na pitanje „ da li je Srbija zemlja u kojoj je SNS na vlasti, zemlja u koju se vraća Bogoljub Karić“, bio izazvan da odgovori – „ To je zemlja u kojoj se sudi Bogljubu Kariću, ali mu se daje pravo na odbranu. Sudi se onima koji su danas sto puta bogatiji i koji su to bogatstvo stekli krađom i pljačkom narodne imovine. Ne znam gde njega nađoste da nas pitate, a ne pitate DS za koju je cenu Karić podržao i doveo na vlast Borisa Tadića. Nije mi jasno i zašto DS insistira na tome“?

Dakle, niti je reč o demantu, niti oponiranju kolegi, već samo namera da se vratimo na teren na kome smo ravnopravni, a to je da zaključujemo samo na osnovu činjenica.

I odmah da postavim pitanja – čime kolega objašnjava da se sve proglašava krađom, pljačkom, kriminalom, kada je reč o bilo kojoj oblast u kojoj je Bogoljub stvralac, graditelj ili idejni podstrekač. Počevši od porodične garaže u Peći, na kojoj se gradi mit „srpskog sna uspeha“. Teško je ooreći da su već tu stvorene dve stvari koje su začudile ne samo Jugosalviju, već i svet. Pravili su plugove, kojima smo se mi smejali, jer smo već postavljali temelje dvema fabrikama traktora, ali su Karići svoje plugove za volovsku vuču izvozili u Egipat. „Vašington post „ je pisao o „Čudu u Peći“, vašingtonska banka im je dala kredit, koji nisu mogli da dobiju ni od jedne banke u svojoj zemlji.

A činjenice koje više od svake moje tvrdnje pobijaju mnoge napise su:

„U decembru 2005. godine je Vrhovni sud potvrdio rešenje o likvidaciji Astra banke , čime je – nakon oduzimanja dozvole za rad u novembru 2001. – počela likvidacija ove bake koja je stajala u centru posovnog sistema familije Karić“.

U pravu sam kada kolegi ukazujem da se uzdaje samo u prošlost a zaboravlja sadašnjost.Vaš autor se vraća šesnaest godina unazad, a Vrhovnog suda je Astra banci vratio pravo na rad. Ali je, dobro obavešteni guverner NBS, dan pre objavljivanja odluke Vrhovnog suda, izdejstvovao kod skuopštinske većine da dobije „diskreciono pravo“ kada je reč o dodeli licence za rad. Dakle, Astra banci su na najvišoj sudskoj instanci vraćena sva prava, u trezoru je imala preko 100 miliona evra u kešu, ali se guverner oglušio o vraćenju licence.

Zašto?

Jednostavno ztao jer uništavanjem Astra banke, otvorena je mogučnost da se likvidiraju i ostalih 36 privatnih banaka i bio je to drugi korak u poklanjanju našeg tržište „strnim mentorima“, koji su tada vladali Srbijom ,a ne Vlada dr Koštuunice!

Isto se dogodio i sa BKTV. I njima je vraćena licenc, ali ne i nacionalna frekfencija. Bogljub Karić nije čovek koji se zadovoljava mislostinjom kada je reč o pravima. Sudije pogreši, sud je sebe ispravio, ali je politička vlast iznad i suda i države i ona ne da ono što sud dosudi. Nisu li ovo dokazi u prilog Bogoljuba Karića?!

I verujem da sam u pravu kada sugerišem da se proširi vizura te istorijske epohe Srbije. Premijer dr Đinđić je kliktao u skupštini da „ Mi ne prodajemo Srbiju, već srpsko tržište“, a samo mrtav pijan kapitalist sa Zapada bi prihvatio da kupi zemlju koja je prošla sankcije i NATO agresiju. On je finansirao agresiju NATO ne zbog fabrike u Rakovici ili Novom Beogradu, već zbog otvorenog srpskog tržište . I to je dobio na tacni.

Posledice su katastrofalne. A krivci, nesumljivo, dr Miroljub Labus, asistent sa Ekonomskog fakulteta /i član nekog bend, nažalost zaboravio sam ime/ Mlađan Dinkić i Božidar Đelić. Zbog njihove nedoučenosti je savezni ministar finansije dr Ranković podneo ostavku.

Cilj više nego jasan. I ključ svega je , ma iz koga ugla ko gledao, urušavanja buntovnog Karića. Mnogi zaboravljaju da je sve počelo s. „genijalnim izumom Mlađana Dinkića“ da će ekstra profitom obezbediti državi 8,2 milijardi nemačkih maraka keš novca, što je mislena imenica i za veliku Ameriku.

Jer, Karić banka,, kasnije Astra banka, bila je mamac sa kojim je pecana daleko „veća riba“ – Mobtel. I sve je to rađeno pod plaštom – „Karić je ojadio Srbiju“. Prikrivano, vešto, ali i beskrupulozno. Opet se pošlo od Astra banka/ Karić/, kojoj je nametnuta obaveza da po Dinkićevom zakonu duguje 60 miliona maraka esktraprofita.

I da ne zaboravim, od obećanih osam milijardi, Skupština je sramotno slagana da bi donela zakon, sve se svelo na prikupljenih, pre bih rekao –otetih 120 miliona – nemačkih maraka, jer glavni ratni i ekstraprofiteri su bili več dobro smešteni pod skute dr Koštunice.

A sve ispričano ima smisla iz dva razloga.

Prvi je, koliko je neprofesionalno služiti se novinskim isečcima, a ne istražiti suštinu do kraja, jer samo na ovom primeru, jasno je da su „Koštuničine hijene“ smatrale Srbiju kao zaostali i već oglođani plen od sankcija i NATO agresije, pa su ga „smazali“ do kraja..

I drugi, Istorija će nam se odista smejati sa koliko smo naivnosti i drskosti vlasti postupali sa onim što je Srbija imala uprkos svim pokušajima da je spustimo na kolena.

A, zapravo, sve to je povezano sa Mobtelom. Poznata je priča da je Mobtel stvoren u vreme najstrožijih sankcija , kada ni muva nije mogla da preleti preko granice, osim udruženih kriminalaca kod onih koji su postavili sankcijske uslove i domaćih kriminalaca, kasnijih „tajkuna“. Trebalo je novu opremu uvesti preko svih granica, trebalo je Šveđane umilostiviti da „progledaju kroz prste“ ,jer se oprema ne kupuje na pijaci, već fabrikuje prema određenoj konfiguraciji terena, pa samim tim nije teško odgonetnuti i za koga se proizvodi.

Amerkanci su bili poptisali prvi ugovor, ali su odustali zbog sankcija. Naše najveće firme su pošteno rekla da ne mogu to da učine i neki bandoglavi Bogoljub Karić preuzima rizk da neko usput zapleni opremu,. Karić nije odustao. Preuzeo je istovetan ugovor koji su Amerikanci imali već potpisan. U njemu je bila i klauzula da u prvih 20 godina država neće izdati nikome još jednu dozvolu za isti ili sličan posao. Učinila je t posle samo dve godine. Izbrisali su prosto nulu iz brojke 20!

I onda opet na scenu stupa „svetski mađioničar mutljavina“ Dinkić i preko Astra banke pokreće mehanizam otimanja Mobtela. Kako?

Jednostavno, dogovoreno je da Astra banka svoj „ekstraprofit“ plati u tri rate. Na dan pre dospeća prve rate, u banku upadaju „ hajduci iz NBS“ i preuzmaju samo jedan posao. Nijedan nalog plaćanja ne može bez njihovog parafa, ali oni mogu da izdaju nalog bez parafa direktora banke. Pare koje su sakupljene da se plati rata , jednostavno su toga dana usmerene na druga plaćanja i do večeri blagajna je ispražnjena?! Vlast navodno pristaje da produži rok za jedan dan, ali traži da se položi garancija Mobtela?! Čudno, zar ne?! Zašto baš Mobtel?

Nastaje trka s vremenom. Stiže novac u poslednji čas, sa službenikom banke odlazi i advokat kompanije, pre 14 čsova, ali vrata su već zatvorena, jer „sisteme u padu“?! I sutradan NBS donosi odluku o uplati celokupne sume od 60 miliona odmah ili – banka se zatvara.

A kakve veze sve ovo ima sa Mobtelom? Pa, promoćurni Dinkić je sve to unapred nacrtao. Tražio je da banka položi nečiju garanciju,ali ne bilo čiju, nego baš Mobtelovu. I – napaltom te graancije, Mobtel se blokira. Tek toliko da se „mentor“ ove „fabrike para“ pretvara u tutora. Šalje ga opet Dinkić. Dolaze „državni ljudi“ koji čak donose odluku da upalte za Mobtel idu preko računa Telekoma, direktnog konkurenta, što će jednog dana da se negde izučava kao raritet svteske drskosti u pljačkanju privatnog biznismena u kapitalizmu!

Tako je sve bilo do nacinalizacije Mobtela, do iznošenja na javnu prodaju, do odustajanja austrijskog mutivode u svetskim finansijama Martina Šlafa, koji povlači ponudu za kupovinu Mobtela, ali dobija garanciju da će mu država dati licencu za još jednog provajdera koja vredi 350 mliona evra. Mobtel se prodaje Norvežanima za 1,513 milijardi evra, plus onih 350 miliona za licencu Austrijancima. I,, eto ukupno 1,863 milijardi evra, kojima je istog trenutka nestao trag, jer je stavljena ona famozna klauzula – „stroga državna tajna“.

Imali smisla posle svega ovog, svedeno samo na tri od brojnih drugih firmi koje su Karićima otete ili zatvorene, i dalje zamajavati narod i vređati inteligenciju nacije.

Mirko Stamenković, novinar u penziji

POŠALJITE ODGOVOR

Molimo Vas unesite Vaš komentar!
Molimo Vas ovde upišite svoje ime